Emiliano Brancaccio

Ricerca, didattica e divulgazione
Research, teaching and media

Emiliano Brancaccio: Protekcionizam, slobodna trgovina i neopopulizam

Misija koju je sebi odredio, odlični ekonomista iz Napulja, čini se teška. Ništa manje nego razbijanje tabua koji su se kreirali oko dokrine slobodne trgovine. Njegova teza je da sa krizom kapitalističke globalizacije, rastu nove forme protekcionizma i političke kontrole, a ta doktrina je u krizi i zastarjela je. Vrijeme da to ljevica primi na znanje, ukoliko žele spriječiti prijedloge na kontrolu kapitala koji stiču sve veću podršku, čak i u Italiji, a koje monopoliziraju populisti i nacionalističke snage.

Da li se protekcionizam vraća u modu?

Emiliano Brancaccio: Evropska komisija je registrovala 534 nove protekcionističke mjere od 2008. do 2012. godine. Ne samo u Argentini već i kod giganata poput Kine, Indije, Brazila i SAD-a koji su uveli ove restrikcije. Rusija je uvela 80 novih protekcionističkih mjera, koje jasno govore o planu za upravljanje njihovim nedavnim pristupanjem u WTO. Jedina sila koja se još opire iskušenju da uvede kontrolu kapitala je upravo Evropska Unija. Kao najjačoj zemlji u EU, interesi Njemačke su upravo u slobodnoj trgovini. Međutim kako kriza napreduje u Italiji, a i Europi raste koncenzus za pooštravanjem mjera kontrole trgovine, postavljanje ograničenja na inozemne akvizicije i vraćanje nacionalne monetarne nezavisnosti. Nesuvislo je misliti da se ovome možemo suprotstaviti korištenjem uobičajene isprazne evrospke retorike.

Je li istina da nam ne nedostaje primjera protekcionizma? Čak je i Fiatov CEO Marchionne, kao predsjednik Evropskih proizvođača automobila kritikovao otvaranje prema automobilskim proizvodima izrađenim u Aziji.

Emiliano Brancaccio: I ne samo to, Marchionne je također zamolio Evropsku komisiju da odobri rezove u kapacitetima proizvodnje od strane evropskih proizvođača automobila, kako bi tržišni udjeli ostali nepromijenjeni: originalni primjer planiranja evropske proizvodnje. To je osjetljva situacija, ali otkriva kontradikciju, jer u isto vrijeme Marchionne zahtijeva potpunu slobodu kod prebacivanja kapitala vani kao i da se Fiatovi radnici u potpunosti prilagode zakonima tržišta. To je još jedan od simptoma krize neoliberalizma i njegove ideologije: s jedne strane želi opravdati masivnu javnu pomoć privatnom kapitalu, a sa druge strane nastavlja zahtijevati odriješene ruke u borbama sa radnicima.

A ljevica, tvrdite, nastavlja sa šutnjom?

Emiliano Brancaccio: Predugo je bila uslovljena neoliberalnom ideologijom, idejom da je kapitalistička globalizacija bila neizbježna i na kraju korisna stvar. Kada su Fiat, ili top menadžment Alcoe ili (giganti čelika) Riva familija, kojima je država mnogo pomogla, zaprijetili kako će otići iz Italije i investirati u inozemstvu, Berlusconi i Monti su im pružili ruku, tvrdeći kako privatne korporacije trebaju biti slobodne da se kreću kako žele. I nisam primjetio kako je ljevica osudila ovu neselektivnu slobodu kretanja kapitala. Ili kada smo otkrili da su tvornice aluminija i uglja na Sardiniji neefikasne, jer su uvelike neiskorištene, nisam čuo od ljevice neke prijedloge oko reduciranja uvoza ovih proizvoda iz Kine ili Njemačke. Ostaviti ova pitanja nacionalističko populističkim pokretima je smrtna greška.

Mnogi kažu da protekcionizam izaziva ekonomske štete, opasan nacionalizam, a čak i rat.

Emiliano Brancaccio: To je široko rasprostranjeno vjerovanje koje je neosnovano. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Samuelson, koji nije bio protekcionist, objasnio je kako u prisutstvu nezaposlenosti slobodna trgovina predstavlja problem, a ne dobit. Možemo se prisjetiti da je maksimalna liberalizacija pokreta međunarodnog kapitala nastala nešto prije Prvog svjetskog rata. I zato bezuslovna slobodna trgovina, posebno u vrijeme ozbiljne ekonomske krize, je ta koja riskira hranjenje najgorih nacionalnih instinkata.

Također tvrdite da “neoprotekcionistička” prijetnja Južne Europe može pomoći u spašanju evropskog jedinstva. Izgleda kao paradoks! Možete li ovo objasniti?

Emiliano Brancaccio: Evropa će internu koheziju postići jedino ako zaustavi trend u natjecanju najmanjih plata i pokrene “unutrašnji motor” ekonomskog i socijalnog razvoja. Trenutno se mi razvijamo u suprotnom smijeru. Njemačka je perifernim zemljama Eurozone nametnula recept za depresiju, nezaposlenost i poslovne neuspjehe. I sama Evropska centralna banka slijedi ovaj primjer. Spremni su braniti periferalne zemlje od špekulacija samo pod uslovom da i dalje smanjuju javnu potrošnju i troškove rada, te i ukoliko su spremni i da prodaju nacionalni kapital, uključujući banke. Ovo njemačko nasilno restruktuiranje okreće mnoga područja južne Evrope u industrijske pustinje koje postaju izvori jeftinog rada za jača područja. Dominantne interesne grupe u Njemačkoj znaju da ovi procesi mogu povući mnoge tenzije koje države mogu dovesti do napuštanja eura, ali ih ova mogućnost i ne brine. Jedini pravi strah Nijemaca je da kraj jedinstvene valute može također signalizirati kraj jedinstvenog evropskog tržišta, koje podupire njihovu hegemoniju, tačnije, boje se da će zemlje juga uvesti limite na slobodu kretanja kapitala u Evropi. Francuska je razmatrala slične opcije neko vrijeme, ali se čini da socijalistička vlada nije voljna da otvori protecionističku prijetnju. U Italiji samo čak, kako bi izbjegli iskušenje, na čelo vlade postavili nesvodljivog slobodnog trgovca. Ukoliko ljevica nastavi insistirati na svom nekritičkom stavu o slobodnoj trgovini, to će biti riješeno snagama u potpunosti stranim za tradicije radničkog pokreta.


AbrasMedia. Original version in Italian published in Pubblico, October 20, 2012; translated in English by Revolting Europe, October 23, 2012.